PROGRAM SOCIJALNE SKRBI

Briga za svakoga pojedinca, a posebno za one koji trebaju posebnu skrb, pokazuje stupanj humanosti svakoga društva. Socijalni programi usmjereni prema osobama s invaliditetom, osobama s oštećenjem zdravlja, djeci s teškoćama u razvoju, starijim i nemoćnim osobama, beskućnicima i ostalim ranjivim skupinama rijetko su neposredno profitabilni ili samoodrživi. Stoga, umjesto da odvajanja potrebna  za provođenje socijalnih programa smatra teretom proračuna, Grad mora preuzeti najvažniju ulogu u njihovoj realizaciji. Socijalni program Grada Dubrovnika najvećim je dijelom motiviran političkim ciljevima gradske vlasti (subvencije za putovanja, univerzalni program besplatnih udžbenika, mjesečni novčani dodaci za umirovljenike…) i kao takav ne proizlazi iz stručne analize stvarnih potreba. Stoga niti ne čudi da ne zadovoljava stvarne potrebe korisnika.

U osmišljavanju programa iz područja socijalne skrbi Grad se mora osloniti na postojeće resurse unutar civilnog društva i usko surađivati s udrugama i pojedincima koji raspolažu potrebnim znanjem i iskustvom. Tendencija je širiti mreže socijalnih usluga i jačati izvaninstitucionalne oblike pružanja socijalnih usluga. Preduvjet tome je izrada programa dugoročne financijske potpore organizacijama civilnog društva i neformalnim grupama korisnika. Postojeći sustav prijava na Javne potrebe nekompatibilan je s potrebama udruga u području socijale čiji su programi po prirodi stvari dugoročniji.

DJECA S POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU

Cilj je što više djece s poteškoćama u razvoju integrirati u zajednicu, odnosno u redovne odgojno – obrazovne programe u vrtićima i školama.

Za postizanje tog cilja nužna je bolja ekipiranost stručnog kadra, uspostavljanje jedinstvene evidencije (prema dobi i dijagnozi), odnosno bolja povezanost sustava, kako bi se interdisciplinarno iznjedrili što kvalitetniji pristupi svakom pojedinom slučaju i to u najkraćem vremenu, koje je u ovom kontekstu zaista dragocjeno i može činiti bitnu razliku. Potrebno je formirati centar za ranu intervenciju koji bi obuhvatio i najmlađe, ispod tri godine života (što dosad uglavnom nije bio slučaj), kod kojih je u ranoj dobi utvrđeno odstupanje u razvoju, razvojni rizik ili razvojne poteškoće te u suradnji s organizacijama civilnog društva osmisliti model sustavnog praćenja djeteta do završetka obrazovanja.
U osnovnim školama treba oformiti po dva integracijska razreda – jedan za djecu s većim poteškoćama, a drugi za  one s manjim poteškoćama. Na taj način bi se djeci s manjim poteškoćama omogućio brži napredak i integracija u redovnoj osnovnoj školi.

Grad treba nastaviti financirati program asistenata u nastavi te početi stipendirati studente koji se obrazuju za rad u ovom području, pogotovo one koji se obrazuju za deficitarna zanimanja. Konačno, Grad treba ustupiti nekretnine u svome vlasništvu u svrhu provođenja rehabilitacijskih programa djece s posebnim potrebama, odnosno za rad udruga koje se bave djecom s poteškoćama u razvoju.

OSOBE S INVALIDITETOM I INTELEKTUALNIM POTEŠKOĆAMA

Iako se svi deklarativno slažu da osobe s invaliditetom treba uključiti u zajednicu kako bi se bolje integrirale u društvo, u praksi se one najčešće diskriminiraju. Primjerice, poslodavci, najčešće zbog neupućenosti i predrasuda, nerado zapošljavaju osobe s invaliditetom, pogotovo one s mentalnim oštećenjem. Taj se problem može riješiti edukacijom, ali puno brži rezultati će se postići smislenim sustavom gradske potpore poslodavcima voljnima zaposliti osobu/e s invaliditetom.

Temeljem konsenzusa vijećnika svih stranaka i lista u Gradskoj vijećnici, namjeravamo prema Saboru pokrenuti izmjenu zakona o zapošljavanju osoba s invaliditetom, kako se zapošljavanjem ne bi gubilo pravo na osobnu invalidninu, odnosno kako bi se ukinuo imovinski i dohodovni cenzus, postojanje kojega u praksi rezultira dodatnom diskriminacijom osoba s invaliditetom.

Gdje to još nije napravljeno, nadležni upravni odjel treba odmah osigurati nesmetan pristup osobama s invaliditetom svim prostorima javne namjene (kupališta, sportski tereni, parkovi, javne institucije, parkirališta za invalide i sl.).

STARIJE, NEMOĆNE I KRONIČNO BOLESNE OSOBE

Sukladno tendenciji širenja mreže socijalnih usluga i jačanju izvaninstitucionalnih oblika pružanja socijalnih usluga, nema razloga da starije osobe koje to žele ne žive samostalno (i neovisno) u svojim domovima, a da im se u tome pruža podrška (kao što je donošenje namirnica na kućni prag i sl.), čime se smanjuje pritisak na domove za starije i nemoćne. Postoje i one obitelji koje svoje starije i nemoćne članove obitelji iz raznih razloga ne mogu ili ne žele smjestiti u domove, a zbog radnih i drugih obveza im nisu u mogućnosti pružiti cjelodnevnu skrb i pozornost. Takvim obiteljima bi trebalo omogućiti da svoje članove mogu dovesti na dnevni boravak u prostore postojećih domova ili u nove prostore namijenjene upravo za ovu svrhu. U takvim bi se “dnevnim boravcima” korisnici mogli osjećati sigurno i zadovoljno budući da bi bili okruženi ljudima iste dobne skupine te stručnim djelatnicima koji bi vodili brigu o njima.

Sukladno navedenim tendencijama širenja socijalnih usluga, potrebno je razvijati i poticati pružanje oblika intenzivne skrbi teško i kronično bolesnih osoba vaninstitucionalno – u domovima korisnika.

Dio izvaninstitucionalne mreže pružatelja socijalnih usluga su, osim specijaliziranih udruga, i volonterske organizacije.

Zato je važno organizacijama civilnog društva osigurati sredstva i prostor za rad, a samo volonterstvo u društvu bolje vrednovati i poticati, pogotovo među djecom i mladima. U rad volonterskih organizacija treba uključiti i radno sposobne primatelje socijalnih naknada. Uz neposredni doprinos zajednici, na taj način se ujedno dokida njihova socijalna isključenost.

KORISNICI SOCIJALNE POMOĆI, BESKUĆNICI I OSTALE OSOBE NA MARGINAMA DRUŠTVA

Grad poput Dubrovnika može i mora pronaći trajno rješenje adekvatnog smještaja beskućnika. Grad posjeduje više nekretnina u raznim naseljima te može trenutno formirati više manjih jedinica za smještaj beskućnika, uz jasno definirane kriterije korištenja i namjene prostora. Dugoročno, potrebno je planirati stanogradnju na način da se stambeno zbrinjavanje ugroženih skupina planira u socioekonomski heterogenim naseljima.

U suradnji s udrugama Grad mora također razviti program podrške za uključivanje osoba na marginama društva, pogotovo onih mlađih, na tržište rada.

Vezane vijesti

Komentiranje je onemogućeno za ovaj članak

Copyrıght 2014 SRĐ JE GRAD. SVA PRAVA PRIDRŽANA.