mariela11

Mariela Marković – interview

Što je profesoricu i pjesnikinju “natjeralo” u politiku? Koliko ih ljudi ozbiljno percipiraju i uvažavaju li ih? Primjećuje li promjenu ponašanja prema i u samom Gradskom vijeću? Koliko su mladi s kojima je u svakodnevnom kontaktu spremni mijenjati svijet oko sebe? – odgovara profesorica hrvatskog i mađarskog jezika, vijećnica liste “Srđ je Grad”, pjesnikinja i aktivistica Mariela Marković, ista ona koja je ne tako davno, pokušavala ponovno naučiti mlade da điravaju Stradunom.

Razgovarala: Lidija Crnčević

Držište li da ste donijeli ispravnu odluku odlučivši zakoračiti na političku scenu Grada? Što je bio Vaš glavni motiv i jeste li u ovih godinu dana zadovoljni, ako niste zašto niste, ako jeste, zašto jeste?

– Sigurna sam da smo donijeli ispravnu odluku. Naime, prije nešto malo više od godinu dana činilo nam se da je to taj trenutak, kao da je bilo-sad ili nikad. Kao da smo znali da ako ne napravimo korak dalje, moramo se pomiriti s porazom na mnogim razinama svakodnevnog življenja u Gradu. Naš je glavni motiv bio zaustavljanje projekta na Srđu,  odnosno pokušaj zaustavljanja izglasavanja UPU-a u Gradskoj vijećnici, posljednjem mjestu na kojem se nešto još moglo napraviti. Neposredno prije odluke o istupanju na političku scenu imali smo referendum koji nažalost, zbog lošeg zakona o lokalnom referendumu, ali i zbog nedovoljne angažiranosti naših sugrađana, nije uspio i znali smo da je jedino što nam je preostalo da bismo projekt zaustavili ulazak u Gradsko vijeće. Bio je to pokušaj da, ako i ne budemo imali dovoljan broj vijećnika, probamo još jednom djelovati na one koji će na toj posljednjoj instanci djelovati i odlučivati o sudbini Grada.

To je, ponavljam, bio prvi i glavni motiv. Međutim, bili smo svjesni toga da je i projekt na Srđu prošao i prolazio upravo zbog svih loših mehanizama upravljanja Gradom i državom, tako da je sljedeći motiv bio ući u te strukture, ukazati na načine na koji djeluju, ukazati na korumpiranost, stranačku poslušnost, neodgovornost i onda svojim primjerom pokazati da se može i mora drugačije. Jesmo li zadovoljni? U tome zbog čega smo primarno ušli u politiku nismo uspjeli. Zasad. Ali nismo odustali. Ni od te teme, ni od te borbe koja nas je primarno okupila.  Bit će tu još bitaka koje ćemo voditi i nadam se, baš zbog toga što smo sad u Gradskom vijeću, i izboriti.

Što se tiče ostalih motiva zbog kojih smo ušli u politiku, zadovoljni  smo. Mislim da smo u godinu dana mnogo toga promijenili na dubrovačkoj političkoj sceni. Naše pripreme za sjednicu, ozbiljno i odgovorno pristupanje svima temama ne prolaze nezapaženo, sve više ljudi  primjećuje naš rad. Usuđujem se reći da se zbog našeg djelovanja i inzistiranja na nekim stvarima, promijenio i sam rad Gradskog vijeća pa i drugih gradskih struktura.

Ne mogu reći da se sve iz temelja promijenilo, puno je tu još posla. Nažalost i dalje možete vidjeti kako mnogi  vijećnici ne sudjeluju u raspravama, kako  posve nekritički dižu ruke zbog toga što im je netko odozgo (ili odozdo) tako naredio. Nama je to potpuno neprihvatljivo i neshvatljivo. Ali tamo smo i da na to ukažemo. Možda jednostavno i njima netko treba reći kako bi trebalo i što se od njih očekuje. Zvuči smiješno, ali zapravo cijeli je naš sustav  godinama zatrovan krivim načinima da ljudi više jednostavno ne znaju  ni raspoznati da je nešto loše.

Zanimljivo je da ste dvoje, od troje vijećnika liste vezani uz prosvjetu. Koliko se Vaš svjetonazor može uklopiti u političku realnost Grada i što držite najvećom vrlinom i prednošću djelovanja Srđevaca u Gradskom vijeću? Koliko to šira javnost prepoznaje?

– Ja bih rekla da smo sve troje vezani uz prosvjetu,  u onom širem značenju same te riječi.  Baš je, na neki način, ta prosvjetna, prosvjetiteljska dimenzija jedan od važnijih motiva našeg političkog djelovanja. Željeli bismo svojim primjerom pokazati ostalim sugrađanima da politika nije nužno djelatnost u koju se ulazi zbog zadovoljenja nekih svojih privatnih ili stranačkih interesa.

Želimo djelovati na buđenje građanske svijesti, želimo probuditi aktivnog građanina koji promišlja o javnom interesu, javnom prostoru, javnom djelovanju, koji se sam uključuje, pronalazi načine i mehanizme za popravljanje stvari s kojima nije zadovoljan, koje ne funkcioniraju. To nam je nekako otpočetka bila želja, da svojim angažmanom potaknemo druge na djelovanje. Željeli bismo da nas naši sugrađani vide kao jedan kanal preko kojeg  u Gradskoj vijećnici  mogu brže doći do odgovora na neka pitanja, da nas vide kao ljude koje zastupaju njihove interese. Ali da uvide da prije i poslije toga moraju i sami djelovati.  Međutim, to je i najteži dio posla. Promijeniti svijest ljudi. Da se prestanu bojati, šutjeti, zabijati glavu u pijesak, vječno „njorgati“, a ništa ne poduzimati.  Zato mislim da se taj prosvjetarski svjetonazor dobro uklopio u cijelu našu priču.

On je možda naivan u odnosu na ono što uvriježeni hrvatski politički svjetonazor „u se, na se i poda se“ podrazumijeva, ali je, uvjereni smo, jedini ispravan put. Dugotrajan je to put, ali jedini koji stvari mijenja tamo gdje ih treba mijenjati, u čovjeku, pojedincu koji postaje odgovoran politički subjekt, koji promišlja, ukazuje, prokazuje, koji ne šuti i ne zatvara oči zato što će se možebitno jednom i sam okoristiti, kad mu dijete, bračni partner ili susjed bude trebao bolju ocjenu u školi, mjesto na fakultetu, posao ili koncesiju za već nešto.

Najveća nam je vrlina jedan posve drugačiji pristup, odgovorniji, transparentniji, ali i uljuđeniji, usudila bih se reći. Rekla bih da ljudi to počinju polako prepoznavati. U početku smo mogli čuti komentare kako sjednice predugo traju, kako nema onog uobičajnog teatra, svađa i prepucavanja koji su bili folklor ranijih saziva Gradskog vijeća.

Čak su i novinari, što je posebno porazno, znali komentirati kako je sad kad nema Vićana, primjerice, dosadno, kako mi „peglamo“ po zarezima i nekim formalnostima. Valjda se i njima žurilo na subotnji objed. Ali s vremenom je javnost počela primjećivati da se borimo za prave stvari, da ne inzistiramo bezrazložno na nekim stvarima. Ljudi nas zaustavljaju na ulici, na poslu, predlažu, pohvaljuju, pitaju, uvažavaju. Još smo relativno daleko od toga da se sami uključuju, ali  i to će, nadamo se, s vremenom doći. Moramo se stalno truditi. Edukacija je tu jako bitna. Na svim razinama.

Tri vijećnička mandata definitivno su rezultat vremena i postreferendumskog nezadovoljstva te svih gadosti u sustavu  vezanih uz Srđ. Obzirom na to, kakva su Vaša očekivanja ukoliko dođe do prijevremenih lokalnih izbora?

– Tri vijećnička mandata sigurno jesu rezultat postreferendumskog nezadovoljstva, rezultat su  i dugogodišnjeg rada Inicijative Srđ je naš i nekih drugih udruga koje su se godinama borile za javni prostor Grada. Međutim, rezultat  su, nadam se, i toga da je mnogim ljudima jednostavno dozlogrdilo i da su nas prepoznali kao jednu mladu, novu, neiskvarenu skupinu  koja se bori za javni interes, a ne za svoj probitak. Nakon izbora u svibnju  uslijedio je prošlogodišnji srpanj, izglasavanje UPU-a i famozni, sramotni Dubrovački dogovor.  Mnogi su ljudi nakon toga bili razočarani u političke strukture kojima su poklonili glas. Ali ljudi prelako i prebrzo zaboravljaju. I zato mislim da ih na tu sramotu treba podsjećati. Na to kako su se svi udružili kako bi zajedno izdali Grad, kako bi zajedno izdali onih 10500 ljudi koji su tri mjeseca ranije rekli NE projektu na Srđu.

Jesu li ljudi u ovom gradu nakon godinu prepoznali drugačije mehanizme djelovanja, kakve im prezentirate na svakoj sjednici Gradskog vijeća?

Klimaju li ljudi glavom i govore li nama „bravo“, a onda će na nekim sljedećim izborima opet glasati za onog nekoga tko im može srediti posao preko babe i strica i asfaltirati put do kuće? To ne možemo znati. Zato zaista ne mogu reći kakva su naša očekivanja, mogu reći kakva su naša nadanja. Nadamo se da su ljudi u ovom Gradu prepoznali i prepoznaju naš rad i da će na nekim sljedećim izborima odlučiti prekinuti kontinuitet nezakonitih upravljanja Gradom, da će odlučiti prekinuti  vlastitu šutnju i vladavinu podobnih, pohlepnih, samovoljnih i samodostatnih kojima je ovaj Grad samo „kesa puna dukata“ u koju posežu da bi zadovoljili neke od svojih privatnih ili stranačkih interesa, uništavajući pritom onu njegovu suštinu koja se još samo u tragovima nazire. Ako je naš Grad na to spreman, i mi smo spremni.

Što uopće jedna profesorica i pjesnikinja traži u politici i kako se osjeća u tom “sektoru” surove stvarnosti?

– Moj  je motiv za ulazak u politiku bio isključivo ono što sam rekla na početku, osjetila sam, zajedno s ostalima, da je trenutak i da jednostavno ne smijemo propustiti priliku. Osjetila sam da ne bih imala obraza nikad više reći da nešto ne valja, da grad tone, da sve propada, a da nisam preuzela odgovornost. Iskreno, toliko smo toga radili prošle godine, sve je nekako išlo jedno za drugim, sve se nekako  slagalo, u nekoliko se mjeseci promijenio čitav moj životni smjer. Ali sve je bilo tako intenzivno da nisam ni stigla razmišljati o tome kako ću tamo, što ću tamo, mogu li, je li to presurovo i jesam li ja pjesnikinja koja bi trebala biti u svojoj tišini.

Nisam ušla u politiku da bih bila političarka, to nije moj životni poziv. Nisam ušla u politiku zato što sam mislila da sam među najboljima među svojom ekipom i da ja moram biti visoko na listi. I dalje to ne mislim. Ali bili su to trenutci kad smo svi puno dvojili oko toga hoćemo li ili ne, upravo jer ne dolazimo iz tog svijeta i ne znamo što nas čeka. I da se netko od nas nije odlučio na ta prva 3-4 mjesta, sve bi se raspalo. Nitko nije želio biti na vrhu. A otišli smo predaleko da bismo dozvolili da se sve raspadne.  Nisam o sebi tada razmišljala ni kao o profesorici ni kao o pjesnikinji. Nije bilo  vremena ni prilike. Trebalo je onda biti hrabar. Zakoračiti u nešto posve nepoznato. Nije bilo lako, mislim da samo neki najintimniji dijelovi mene, možda oni koji pripadaju toj pjesnikinji, znaju koliko je sve to bilo teško.  Danas nisam mogla pogledati 5 minuta videa koji je bio na vašem portalu povodom godišnjice izglasavanja UPU-a. Previše se nekih priča otvorilo…

Sad je ipak lakše tamo funkcionirati. Naučila sam se možda distancirati od onih stvari koji su mi u početku stvarali grč u trbuhu. Ali moram reći da ono što je najvrednije i ono zbog čega je sve puno lakše, to je naša ekipa, svi ljudi s liste Srđ je Grad. Nas troje smo samo, silom prilika i nekih hrabrih odluka, najistureniji dio ekipe.  Jako sam sretna što s tim ljudima dijelim dio svog životnog puta. I što su mi mnogi od njih postali veliki prijatelji.

Stignete li se baviti svim svojim preokupacijama kao i ranije, koliko Vam vremena oduzima angažman u Gradskom vijeću?

– Angažman u GV-u oduzima ti onoliko vremena koliko mu ga želiš dati. Nekim je vijećnicima  to tek ta jedna subota svakih nekoliko mjeseci. S nama je drugačije, mi materijale za sjednice zaista čitamo, veliki dio ljudi s  liste zajedno s nama proučava, istražuje, propituje, o tome nas izvještava. Prije samih sjednica posao je naravno najintenzivniji, sastanci, rasprave, donošenje odluka, proučavanje materijala, pisanje amandmana…Međutim i između sjednica mnogo radimo. Redovito se sastajemo, produbljujemo neke teme, sastajemo se s građanima, imamo presice…

Koliko mi ostaje vremena za ostale preokupacije?Ja sam i inače bila osoba koja je istovremeno radila na različitim projektima, na puno poslova, tako jednostavno funkcioniram i gotovo da ne djelujem ako nije napeto, stresno i pretrpano. U tom se smislu nije puno promijenilo u mom životu, bilo je i pretrpanijih godina. Druga je stvar što me sad neke teme posve zaokupe pa razmišljajući o njima, ne stignem ili ne želim misliti o nekim drugim, kao da su stvarno iz nekog drugog svijeta.  Ali ipak nastojim se svako nekoliko odmaknuti u neke druge, prijašnje ili buduće, svjetove. Iako je to teško. Ne samo zato što za to nemam vremena, nego zato što su se nekako svi ti svjetovi pretopili i isprepleli. Ne znam koliko je to dobro…vrijeme će pokazati.

Dio ste projekta KreMa, jedna od urednica u Društvu pisaca?

– KreMa- Kreativna Mokošica,  je projekt koji smo prošle godine pokrenule moje prijateljice, profesorica Marjana Batinić i plesačica, slobodna umjetnica Kristina Bajza i ja. Projekt je nosio naslov- Umjetnošću do ljudskih vrijednosti i bio je namijenjen mladima Mokošice. Mokošica nam je nekako bila, a i dalje jest, izazov, to veliko gradsko naselje koje kao da svi zaboravljaju. Željeli smo radom s mladim ljudima pomaknuti njihove svjetove, probuditi u njima ono nešto što će biti temelj na kojem će se graditi neka drugačija svijest, o sebi, o obitelji, prostoru u kojem žive, baštini kojom su okruženi i iz koje potječu. Završnu smo produkciju pokazali u Lazaretima, u Teatru Lero i bilo je to nekako baš lijepo, nekako slavljenički…Bio je to projekt u kojem smo svi jako puno naučili. Nadam se da ćemo ove godine s projektom nastaviti i da ćemo cijelu priču zapravo proširiti.
Jedna sam od urednica u Društvu dubrovačkih pisaca i od samog sam početka u tom društvu. Ponosna sam jer, osim Literata čiji peti broj upravo pripremamo, veliki je broj izdanja u samo pet godina za nama i ispred nas. Objavili smo knjige i tekstove nekim već afrimiranim autorima, a posebno me veseli što uvijek na neki način dajemo priliku mladim, još neistaknutim, novim autorima. Raduje me ta raznolikost i ta mogućnost koju dajemo, mogućnost za otvaranjem novih svjetova. A svi zajedno učimo, rastemo, popravljamo se i tražimo se. I to je dio tog našeg šarma.  Ta neka nepretencioznost. Priznajem da sam se zadnje dvije godine malo manje bavila tim „poslom“, ali radujem se odmicanju u te svjetove, a ono me baš čeka u sljedećim danima.

Što biste kao profesorica rekli, koliko su mladi zainteresirani za mijenjanje svijeta i okolnosti oko sebe, koliko znaju o politici, koliko ih zanima obzirom da sve određuje? Koliko su kreativni, kakve vrijednosti imaju posložene u “glavi”?   Kako komentiraju Vaš rad u GV?

– Mladi su samo produkt društva u kojem žive. Ja se često iznenadim koliko su malodušni i koliko misle da su stvari zaključane i zabetonirane. Ali tome ih uči društvo u kojem žive,  ako šutiš i imaš sreće da ti netko pokaže kako zaobići neki zakon ili ispravan put, uspjet ćeš.  Ovo društvo nastoji odgajati poslušne i nesvjesne. Njima se lakše manipulira. I  kreativni su onoliko koliko im se dozvoli. Kreativnost dolazi iz budnosti i traženja. A to je ono što se nastoji zatomiti.  Ali ja ih svakodnevno provociram. Pitam, budim, ne dam im da ne znaju, ne žele ili ne mogu. To jednostavno nije u mojoj prirodi i zato mislim da ih svakodnevo učim da se može i mora. Da na to imaju pravo i obavezu.  Neki se nikad neće pomaknuti, neki će napraviti puno. Zbog onih koji će zbog nečega što sam im ponudila, bilo razgovorom, izletom, pogledanom predstavom, preporučenom knjigom, dodirnuti nešto novo  u svom životu, volim svoj posao. I zaista ima smisla. Većina mojih učenika zna za moj rad u Gradskom vijeću, prepoznaju  naše bitke i ne znam, čini mi se da je većina od njih ponosna. Ponajviše zato što prepoznaju da nema raskoraka između onoga na što „tjeram“ njih i onoga što jesam i za što se zalažem u Gradskom vijeću.  Mislim da je mladim ljudima važno da imaju neki model koji im dokazuje da može i drugačije. I da je dobro. I uspješno. I priznato.

Je li deprimirajuća činjenica da ništa, koliko god ispravno razmišljali i prijedloge davali, ne može proći bez većine ruka u GV, odnosno koliko je teško i frustrirajuće biti bezavisan, nepriklonjen, kako god hoćete?

– Ja se na svakoj, ali doslovno na  svakoj sjednici pitam upravo suprotno- koliko je teško ili frustrirajuće glasati za nešto, dignuti ruke za nešto s čim se ne slažeš ili za nešto o čemu nemaš nikakav stav, samo zato što tvoja stranka ili neka privatna osoba preko te stranke to traži od tebe ili samo zato što se recimo tvoj šef trenutno posvađao s onim drugim šefom pa želi da tvoja ruka  pokaže tko je tu zapravo šef.  Kako je to moguće? Kako ti ljudi recimo mogu ići na svoj neki svakodnevni posao i gledati u oči svoje kolege, susjede, prijatelje. Meni je to nepojmljivo, od toga bih se odmah razboljela. A za ovo što me pitate, na početku je bilo mnogo više frustrirajuće, na početku su svi naši prijedlozi bili apriori odbijeni, mislim da ih često nisu do kraja ni poslušali. Ali čini se ipak da nas se s vremenom počelo  uvažavati i da su se počeli prepoznavati neki od naših dobrih prijedloga. Najteže je kad je riječ o imenovanjima, zaposlenjima i onim najsitnijim privatnim interesima, tu su vijećnici Dubrovačkog dogovora ostali neumoljivi, vajda moraju vratiti dugove ili računaju na zaduživanja za neke sljedeće izbore.

Na što ste najviše ponosni u radu Srđevaca?

– Ponosna sam na to koliko smo napredovali. Na to koliko nam je stalo.  Ponosna sam na to što nekad satima i danima znamo raspravljati o nekom prijedlogu, zajedničkom stavu ili čak rečenici koju ćemo izgovoriti i napisati. Ponosna  sam što se nikad ne preglasavamo, nego s ve  odluke donosimo konsenzualno, zato naši sastanci znaju trajati i trajati. Ali se nitko od nas ne osjeća da je nešto napravio na uštrb ijednog dijela sebe.  I naravno, ponosna sam na naše prijateljstvo, na to što zaista s ponosom pratimo rad svakoga od nas. Ponosna sam jer smo sigurno jedina ekipa u Gradskom vijeću koja u pauzi sjednice ide na objed koji su spravili prijatelji s liste koji su za to nekad uzeli dan godišjeg odmora i koji se svaki put nadmeću tko će nas bolje ugostiti. Ja sam jednom takvom prilikom rekla da čak i kad sve ovo drugo ne bi imalo smisla,  vrijedilo je i vrijedi  makar zbog toga.

Mislite li da će doći do prijevremenih  izbora i da će se rušiti gradonačelnik?

– Mi se nekako nastojimo ne baviti tim računanjima. O tome hoće li se brak zvan Dubrovački dogovor,  čiju smo godišnjicu svim akterima ovih dana i čestitali, raspasti ovisi isključivo o bračnim partnerima koji su taj brak i sklopili. A oni će o sudbini tog braka zasigurno neće odlučiti na osnovu ljubavi i međusobnog poštivanja, već na osnovu onoga što ih je i spojilo, a to su najsitniji interesi.

Vezane vijesti

Komentiranje je onemogućeno za ovaj članak

Copyrıght 2014 SRĐ JE GRAD. SVA PRAVA PRIDRŽANA.